Peranovo

 

Dubrovački biskup mons. Mate Uzinić predvodio je svečano misno slavlje u subotu 16. rujna na franjevačkom otočiću Košljunu na Krku, u povodu 14. obljetnice smrti sluge Božjega fra Ivana Perana.

U koncelebraciji je sudjelovalo petnaestak svećenika, među kojima je bio generalni vikar Krčke biskupije mons. Franjo Velčić i provincijal Franjevačke provincije sv. Jeronima fra Andrija Bilokapić.

Pjevanje je predvodio pjevački zbor Mir i dobro i članovi župnog zbora iz Punta pod vodstvom gosp. Anđela Žica. Poslije mise upriličen je kratki recital uz Peranove tekstove i skladbe, pod nazivom: „Meditativna Peranova šetnja“.

Na slavlju su kao i dosadašnjih godina bile prisutne fra Ivanove dvije sestre, rodbina i prijatelji.

 

Homilija biskupa Mate Uzinića:

„Isus Krist dođe na svijet spasiti grešnike.“ Isus Krist spašava. To što jesmo, njegov je dar. I Sluga Božji fra Ivan (Srećko) Peran, o čijoj smo se godišnjici smrti i ove godine okupili da bismo obnovili spomen na njega uzdižući svoju molitvu Gospodinu da ga, na korist svih nas, uzdigne na čast oltara, je bio i veliki Božji dar svojoj obitelji, svojoj franjevačkoj zajednici, svom hrvatskom narodu, Katoličkoj Crkvi, veliki dar čovječanstvu jer ono je, zahvaljujući upravo tome da je i on živio kao čovjek, bolje nego bi bilo da njega nije bilo.

To svoje biti dar, fra Ivan je svojom ukorijenjenošću na Isusa Krista, svojim životom pretvorio u dobre plodove po kojima nam je bio i ostaje prepoznatljiv. On je bio stablo koje je, u skladu s današnjom evanđeoskom prispodobom, donosilo dobre plodove. Kakve će netko plodove davati, ovisi o tome što se nalazi u njemu, odnosno u njegovom srcu: „Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro.“ Vrijedi i obrnuto. Onaj koji u svom srcu gaji zlo „iz zla (srca) iznosi zlo.“ Fra Ivan Peran je bio čovjek dobrog srca. Zato ga ni okruženost najvećim zlom onih koji su iz svog zlog srca iznosili zlo, lažno ga optužili, osudili na smrt, nije uspjela promijeniti i pokolebati u onom što je bio. Slično mu se dogodilo kao i Gospodinu koji se prinio Ocu za spase čovječanstva. On mu je svojim redovničkim posvećenjem stavio u ruke svoj život i smrtnom osudom svoju smrt trajno govoreći: „Bože, Tvoj sam. … Ti si moj. Ti si sa mnom…!“ (S Kristom i u smrt, 94).

Fra Ivan nije ovo samo govorio. Znao je da nije dovoljno reći lijepe stvari o Bogu i Bogu, nego da važno i živjeti u skladu s tim što se govori. Kršćanin, a još više redovnik i svećenik, treba biti sagrađen na Kristu. Mora imati čvrsta i duboka uvjerenja, ali i život usklađen s tim uvjerenjima, kako ga poteškoće i problemi ne bi uništili. Ostanemo li samo na lijepim riječima, gestama, liturgijskim slavljima, a ne živimo to što govorimo, ne možemo odoljeti kušnjama i suprotnostima koje donosi život. Fra Ivan nije o Bogu samo govorio, slavio ga i molio mu se, nego je u svim životnim okolnostima bio Božja prisutnost u svijetu, njegova slika, ali i oslonac za druge.

Da bismo uočili razliku između onog o Bogu govoriti i biti utemeljen na pijesku i onog biti sagrađen na Kristu živeći ono što se vjeruje, može nam pomoći sam fra Ivan. On u svojoj autobiografskoj knjizi, „S Kristom i u smrt“, spominje i jedan istrižak iz Slobodne Dalmacije kojega je primio na početku svog vojnog roka, a u kojemu je pisalo: “N. N. 18 godina, sklopila brak s kapetanom JNA, 48…“ Bila je to, nastavlja nam objašnjavati fra Ivan, „odlična učenica … duboko uvjerena u vjerske tajne. Čudila se da ima onih koji niječu religiju. Nazivala ih je glupima. … U školi je imala neprilika, zbog vjerskog stava koji nije krila. Nedavno je zbog školske zadaće odgovarala. Imala je slobodnu temu i uzela je iz Evanđelja: „Kuća sagrađena na pijesku i na stijeni… Sastavak odličan. Rečeno joj je – sadržaj neprolazan! Nije se uzrujavala. … Čitam još jednom izrezak iz Slobodne Dalmacije. Bog neka joj prosvijetli pamet! Ona 18 godina, a on 48! Udaljim se i prihvatim krunicu u ruke“ (S Kristom i u smrt, 17).

Da, ova je djevojka dobro znala teoriju. Govorila je veoma lijepo o Bogu. Vrlo je jasno iznosila ono što vjeruje, uključujući i prispodobu iz današnjeg evanđelja o kući na pijesku i na stijeni. Čak je bila redovito i na misama. I bila se spremna svađati za Krista. Ali u primjeni svoje vjere ona je, čini se, zakazala jer je ta udaja značila u to vrijeme i udaljavanje od Krista i Crkve. Zašto joj se to dogodilo? Možda zato što je podcjenjivala druge. A vjera nije sredstvo za podcjenjivanje drugih. Ona nije nešto što nas dijeli od drugih, kako bismo ih gledali s prezirom i s visoka. Ona nije sredstvo za promjenu političkih sustava, nije, kako je više puta ponovio papa Franjo, kraljevski dvorac i utvrda za borbu protiv onih koji drukčije misle.

Za razliku od ove djevojke koja je svoju vjeru shvatila kao snagu kojom se mogu mijenjati politički sustavi, kao nešto borbeno, što je u suočavanju s izazovima stvarnoga života dalo loš rezultat, fra Ivan je bilo uklopljen u okolnosti, prostor i vrijeme. Iako su ga optužili i osudili da je htio mijenjati politički sustav, on to zapravo ni u jednom trenutku nije želio. On je samo želio svojim životom dotaknuti ljude s kojima se susretao. To je bio njegov način i za promjenu političkog sustava. On tim anticipira Drugi vatikanski sabor i poziv pape Franje Crkvi koji se na njemu nadahnuo, da postane poljska bolnica koja privija rane onih koji su na egzistencijalnim periferijama. Ima puno mjesta u njegovom životnom svjedočanstvu na „egzistencijalnim periferijama“ vojske i zatvore koja to svjedoče. Odlučio sam se predstaviti vam temeljnu odluku na kojoj sva ta svjedočanstva počivaju. Prisjećajući se svoje prve nedjelje u vojsci bez mise fra Ivan piše: „Gospodin (mi je) odredio da živim Misu u vojarni, među kolegama. I postao sam miran i vedar. Bog ne pozna granice i ograničenja. Ako ja živim s Njime, on će preko mene djelovati i na one koji ne idu na Misu i koji Njega ne poznaju“ (S Kristom i u smrt, 16). I dodaje: „Krunicu sam molio – radosna otajstva i nalazio svoj putokaz. Molio sam časoslov Braće (Očenaše) i razmišljao o Ocu koji je dobar Otac svima nama, a u vojarni hoće da po mojem vladanju drugi dožive Njegovu dobrotu. S puno volje obavljao sam svoje vojničke dužnosti. I onda kad je bilo dosadno ponavljati korak, pozdravljati i toliko toga. Čistio sam krug pjevajući pjesme Došašća.“

Ovo da se običnošću, a ne izvanrednim stvarima, prihvaćajući svakodnevicu i okolnosti takve kakve jesu, može mijenjati druge i u konačnici postati svet, a to je temeljna zadaća svakog kršćanina, fra Ivan osobito shvaća nakon što je, za vrijeme boravka u zatvoru u Ljubljani, gdje je bio zatočen s 55-oricom slovenskih svećenika, upoznao život sv. Leopolda Mandića. Spominjem ga jer je naša hrvatska javnost ovih dana ponovo zaokupljena pohodom njegovih relikvija našoj Domovini. O tome fra Ivan piše: „Tu sam upoznao i svetost sv. Leopolda Mandića koji bijaše umro prije nekoliko godina. S njim je živio u Padovi jedan mladi kapucin koji je došao u našu sobu i pripovijedao nam o njemu. – Ništa osobito se na njemu nije vidjelo. Ispovijedao je mnoge, dolazili k njemu biskupi i običan svijet. Ali nikakve posebnosti. Pobožan, dakako. Kao i ostali fratri. Kad je umro, onda se počelo mnogo govoriti o njemu.“ (S Kristom i u smrt, 115).

Drugim riječima, tako običan, a svet. To je bio sv. Leopold. Kao što je to bio i fra Ivan. I kao redovnik. I kao vojnik. I kao robijaš. I kao magistar. I kao glazbenik. I dok bi slavio misu. I dok bi radio. I molio. I vodio zborove. I igrao nogomet. I navijao. I pozdravljao ovdje s košljunske rive goste koji su dolazili raširenih ruku, poput Krista raspetoga kojemu se u muci i osudi suobličio. Jednako tako i one koji su odlazili. Običan i u bolesti. I u smrti. I pri svemu tome, u toj svojoj običnosti koja je bila obilježena iznimnim darovima koje mu je dao Gospodin, a on ih cijelog života predano umnažao, bio je Božja prisutnost u svijetu svojim životom i plodovima, a ne samo riječima, za sve koji su ga susretali, čak i one koji su ga osudili na smrt, osobito za one s kojima je dijelio istu sudbinu vojnika, osuđenika na smrt, robijaša, ali i redovnika i svećenika. To je način na koji mu je Bog postao stijena na kojoj je izgradio svoj život, ali istovremeno je to bio način na koji je i on sam postao stijena za druge. A upravo je to ono što karakterizira svece koji su oslonjeni na Krsta, zaglavni kamen, i sami postaju stijene na koju se oslanja vjera drugih. Moleći za fra Ivanovo uzdignuće na čast oltara, mi bismo željeli da on to i ostane za sve nas, ali i da to postane i za mnoge druge. I dakako, željeli bismo i sami potaknuti njegovim primjerom i s pouzdanjem u njegov zagovor, krenuti tim putem, putem svetosti koja se živi i treba živjeti u običnosti svoje svakodnevice.